Pročitajte putopis iz Brna koji je napisala učenica 2. razreda jezičnog smjera Gimnazije Požega, Marija Maglajić.

"Putovanje - ostavlja vas bez teksta, a zatim vas pretvara u pripovjedača." (Ibn Batuta)

Smatram da niti jedan drugi citat ne bi uspio doći u središte mojih osjećaja nakon debitantskog putovanja u Češku. Prepuna doživljaja odlučila sam ne kratiti vrijeme i utkati dojmove u jedan putopis.

Dana 27. 4. 2024. godine desetero učenika koji pohađaju fakultativnu nastavu češkog jezika i kulture uputilo se prema Daruvaru. Desetero veličanstvenih bili su učenici 2. razreda jezičnog smjera: Vida Lojber, Irma Tir, Margareta Varžak, Patricia Musil, Lara Mataić i moja malenkost, te učenici 3. razreda prirodoslovno-matematičkog smjera: Petra Vlahov i Jakov Pažin i na koncu dvije maturantice općeg smjera (c i d razreda): Isabel Brkan i Magdalena Škvorc. Ne smijemo nikako zaboraviti ni profesoricu Sanju Musil koja ima najveće zasluge za ovo nezaboravno putovanje.

Iz Daruvara se na putovanje prema Brnu kretalo u kanim večernjim satima. Radoznali i željni avanture odmah smo zauzeli mjesta u autobusu i slatko zaspali (kako tko). Kada smo otvorili oči, oko 8 ujutro, već smo bili u Češkoj i čekalo nas je još sat i pol vremena do željenog odredišta – Brna. Brno je drugi najveći grad u Češkoj, grad studenata i sudova, neobičnih spomenika, dvoraca, uspomena…

Prvi dan putovanja čekao nas je natrpan, ali zanimljiv program u kojemu su svi, iako izrazito umorni, uživali. Nakon dolaska u Brno, pohitali smo u ,,Hotel Centrum“ pa na ručak. Moram priznati da smo očekivali puno više od čeških knedli, pravilno svíčková na smetaně, ali sladak umak i knedle – kruh bez kore, nisu nas oduševile.

Po planu i programu posjetili smo znanstveni centar VIDA! koji sadrži više od 180 znanstvenih aktivnosti i pokusa za mlade u čak 6200 kvadratnih metara koji im omogućuju sposobnost shvaćanja svijeta oko nas. Centar je bio izrazito zabavan, ali i poučan.

Nakon znanstvenog centra uputili smo se u dvorac Špilberk. Moram istaknuti da je dvorac na uzvisini pa nam je trebalo petnaestak minuta da se popnemo. No, sav trud isplatio se kada smo ugledali dvorac. Vodička nas je povela u obilazak eksterijera dvorca pa na koncu u zloglasne, uklete tamnice. U njima je boravio i naš poznati barun Trenk koji je, rekli su nam u zatvoru imao znatne povlastice. Tamnice su bile hladne i ispod zemljine površine što je dodatno povećavalo dojam. Iz dvorca smo izašli prestrašeni i zadivljeni, ali opet i umorni i gladni pa smo se uputili u studentski dom na večeru. Na našu sreću, ovaj put to je bila nama poznata hrana pa smo se uspjeli i dobrano najesti. Poslije večere, vratili smo se u smještaj i hvatali ležaje kreveta.

Drugi dan bio je još naporniji. Posjetili smo privatnu opću gimnaziju u Rájecu-Jestřebíu koja nas je dočekala raznoraznim igrama s ciljem upoznavanja učenika, ali i učenja jezika. Temeljito su nas proveli kroz školu i upoznali s programom. Program se ne razlikuje znatno od našega, ali nas je zaprepastila činjenica što nemaju dogovoreni način odijevanja (dress code) i to što su izrazito opušteni s profesorima dijeleći raznorazne činjenice iz obostranih života. Tamo smo ručali te razmijenili kontakte s novim poznanicima.

Nakon povratka iz češke gimnazije, vratili smo se u Brno posjetiti Masarykov univerzitet. Ondje smo imali stručno predavanje o češkom jeziku gdje smo saznali i o različitim češkim narječjima pa i o izumrlom neformalnom jeziku. Nakon predavanja odigrali smo kviz o odslušanom predavanju. Zadivila nas je veličina sveučilišta, ali to ni nije tako čudno jer se radi o drugom najvećem sveučilištu u Češkoj. Jedna od studentica na sveučilištu povela nas je u obilazak grada gdje smo vidjeli i katedralu sv. Petra i Pavla, Kip hrabrosti, centar Brna i mnoge druge znamenitosti. Imali smo jako malo slobodnog vremena, ali smo to pametno iskoristili – na restorane. U kasnim večernjim satima u studentskom domu imali smo večeru i vratili se u hotel.

Iako smo mislili da napornije ne može, treći dan čekao nas je sat vremena dug put od Brna prema Jevišovki. Išli smo u posjet moravskim Hrvatima i njihovu muzeju gdje smo saznali povijest nekadašnjih hrvatskih Čeha. Nažalost, spoznaja da nisu bili prihvaćeni zbog svog jezika, promijenila je naša očekivanja. Netom nakon obilaska muzeja, prošetali smo se do spomenika moravskih Hrvata koji stoji usred livade.

Nastavili smo naše putovanje k dvorcu u Lednicama. Prije no što smo pogledali dvorac, uživali smo u najukusnijim kolačima u dvorčevu vrtu. Već očarani okusima, vidjevši gromadu od dvorca, dan nam je bio sasvim ispunjen ljepotom. Tek kad smo se približili, bili smo svjesni ljepote detalja tog neogotičkog stila. Dvorac Lednice smatran je jednim od najljepših i najuzvišenijih dvoraca u cijeloj Europi. U posjed dvorca ubraja se i jedan od najvećih vrtova u Europi (200 ha) engleskog tipa. U središtu parka ponosno stoji minaret koji je bio značajan ukras za kraljeve, ali doći do vrha minareta nije niti malo lako, borba s 400 stuba. Vodička nas je uvela u raskošan dvor koji nas je ostavio bez riječi već na ulazu. Produbljujući hod u prostorije, otkrivali smo neku novu nestvarnu bajku u kojoj smo mi bili dio. Jednobojan baršun u svakoj prostoriji različite boje sezao je od poda do stropa mameći zaljubljene poglede promatrača. Kada smo zakoračili u najpoznatiju prostoriju, shvatili smo naslov njezine titule, prostorijom u kutu zavitlala je ograda uokvirujući stube. Izrezbarena najfinijim alatima, premazana pčelinjim voskom, ponosno je tkala prirodni dizajn oponašajući živicu. Cijeli dvor pod zaštitom je UNESCO-a i njime upravlja preko 40 vrtlara te mnogo posluge i voditelja dvora. Na izlasku iz dvorca sreli smo filmsku ekipu koja je snimala iduću češku bajku. Puni dojmova uspjeli smo se rastati i pristati na odlazak u hotel. Srećom, imali smo vremena i za izlazak dok su profesorice bodrile spaljivanje vještica na Špilberku (nitko nije ozlijeđen pri procesu).

Došao je i dan kada smo napustili Češku. No, ne brinite i tu je bio program, kao stvoren za nas, kupovina u najvećem šoping centru Olympiji. Nažalost, samo sat i pol bilo je rezervirano za kupovinu, za 184 trgovine premalo, ograničeno zbog povratka kući.

Putem kući zbližili smo se i s učenicima iz ostalih škola koje su putovale s nama, to su: V. Gimnazija Zagreb, Tehnička škola Daruvar, Gimnazija Virovitica te Gimnazija Daruvar.

Kući smo donijeli predivne uspomene i doživljaje koji će zauvijek ostati u našim srcima i mislima. Putovanje životnog značenja obogatilo nas je za još više poznanstava, iako smo potrošili sve krune. Kako bi ovo putovanje bilo uokvireno lijepim riječima slijedi još jedan savršen citat za kraj.

“Onaj tko bi donio kući bogatstva dalekih krajeva mora nositi bogatstva dalekih krajeva u sebi.” (španjolska izreka)

Na shledanou!

Tekst i fotografije: Marija Maglajić, 2. e